Na temelju odnosa koje je ostvarilo s roditeljima, dijete stvara modele koje kasnije replicira na sve buduće odnose. Tako gradi vjerovanja o tome kako će okolina reagirati na njegove potrebe te stvara (ne)povjerenje prema svijetu i ljudima.
Privrženost (eng. attachment) je snažna emocionalna povezanost koju imamo s posebnim ljudima u svom životu, kao npr. dijete s majkom, i koja kod nas izaziva ugodu i radost kada smo s njima u interakciji (Berk, 2008). Prema teoriji privrženosti (Bolwby, 1969; prema Berk, 2008), kvaliteta emocionalne veze koja se razvija između djeteta i majke (ili primarnog skrbnika) utječe na njegov razvoj kroz cijeli životni vijek. Prisustvo osobe uz koju je privržen čini ga radosnim, interakcija s njom mu pruža ugodu, a u stresnim situacijama njezina blizina donosi utjehu (Berk, 2015). Takva rana iskustva u odnosima s roditeljima postaju temelj za buduće bliske odnose koji se stvaraju tijekom cijelog života!
Već po samom rođenju dijete urođenim signalima poput osmijeha, plača i hvatanja pokušava ostvariti kontakt sa drugima i zadržati ih u svojoj blizini. Bliskost drugih koji ga nose u naručju i tješe ga daje mu osjećaj sigurnosti i mira, no, iako dijete može prepoznati majku, nije mu bitno tko to radi. Oko 6. tjedna, dijete polako razvija privrženost prema majci (ili primarnom skrbniku). Primijetit ćete kako se vaše dijete počinje različito ponašati prema osobama koje ne poznaje, a da se vama više osmjehuje te se brže i lakše umiruje kada ste blizu. No još uvijek ne negoduje prilikom odvajanja. Negodovanje, odnosno separacijska anksioznost, se javlja između 6. i 8. mjeseca kada je privrženost jasno uspostavljena. U ovom stadiju dijete neprestano želi biti uz vas, a sama vaša prisutnost ohrabruje ga i pomaže mu da istražuje svoju okolinu. Krajem druge godine dijete počinje shvaćati uzroke odvajanja od vas, a i razgovor o vašem odlasku i povratku dijete može smiriti i olakšati mu razdoblje odvojenosti.
Mary Ainsworth (1979) među prvima je istraživala privrženosti majke i novorođenčeta te je uočila kako različite kombinacije kvalitete roditeljske njege i strategija nošenja sa stresom pridonose kreiranju različitih stilova privrženosti. U svom radu opisala je četiri stila privrženosti, a mi ćemo vam ukratko opisati svaki od njih:
SIGURNA PRIVRŽENOST
- Sigurno privrženom dijetu roditelj pruža osjećaj ugode i nježnosti
- Kada je odvojen od roditelja, dijete može biti uznemireno. No pri ponovnom susretu bez poteškoća uspostavlja kontakt
- Kada je uznemireno, dijete traži roditelja. Nakon što se smiri ponovo počinje istraživati okolinu
IZBJEGAVAJUĆA PRIVRŽENOST
- Dijete nije uznemireno kada je odvojeno od roditelja, nego postaje uznemiren samo kada ostane potpuno sam. Pri ponovnom susretu ignorira roditelje, pokazuju manjak suradnje i izbjegavaju emocionalne odnose
- Pred strancima pokazuju malo ili nimalo opreznosti
OPIRUĆA PRIVRŽENOST
- Tijekom odrastanja roditelj je ponekad odgovarao na emocionalne potrebe i potrebu za blizinom, a ponekad je neosjetljiv i kažnjavajuć.
- Prilikom odvajanja dijete pokazuje intenzivan strah, a pri ponovnom susretu može biti agresivan i nametljiv ili pasivan. Iako je sretno su što vidi roditelja, ljut je što ga je ostavio
- Dijete je pasivno prilikom istraživanja nepoznate okoline, a nakon separacije i ponovnog povratka roditelja većinom ne nastavlja s igrom
DEZORGANIZIRANO – DEZORIJENTIRANA PRIVRŽENOST
- Dijete je nesigurno te izmjenjuje ponašanja karakteristična za opirući i izbjegavajući stil.
- Nema razvijenu strategiju ponašanja nakon odvajanja od roditelja i njihova ponovna susreta.
- Roditelja izbjegava ili je ravnodušan prema njemu, ne pokazuje značajnije emocije.
- Dijete pokazuje strah prema nepoznatoj osobi, ali i privrženost prema istoj nakon što se roditelj vrati (sve prema Vasta i sur., 2004).
No, zašto je privrženost važna?
Različita istraživanja su pokazala značajan utjecaj kvalitete privrženosti na kasnije bliske odnose i ponašanje djeteta. Drugim riječima, na temelju odnosa koje je ostvarilo s roditeljima, dijete stvara modele koje kasnije replicira na sve buduće odnose. Tako gradi vjerovanja o tome kako će okolina reagirati na njegove potrebe te stvara (ne)povjerenje prema svijetu i ljudima.
Srećom, privrženost se, kao i svaki drugi odnos može promijeniti. Dijete može razviti siguran stil privrženosti čak i kada je nešto starije, iako promjena može katkada biti zahtjevna.
Za razvoj sigurne privrženosti je najvažnije djetetu prenijeti osjećaj sigurnosti te adekvatno odgovarati na njegove potrebe.
Jedan od načina na koji to možete postići jest da pohvalite dijete. Na taj način mu pokazujete da obraćate pažnju te jačate njegov osjećaj sigurnosti. Također, dopustite djetetu da donosi male odluke u svakodnevnom životu, odabirući između dva ili više prihvatljiva izbora. Npr. možete mu ponuditi da taj dan odabere što će obući u vrtić/školu te tako osnažiti njegovo samopouzdanje. No najbitnije: pričajte, smijte se i igrajte se sa djetetom jer je to način na koji djeca najlakše komuniciraju i uče.
Odlična metoda koja strukturiranom igrom potiče razvoj sigurne privrženosti je Theraplay (The Theraply Institute, 2021). Bazira se na četiri dimenzije koje repliciraju rana iskustva u odnosima te tako pomažu u stvaranju bliskosti:
- Struktura –stvorite predvidljivu rutinu (npr. dnevni raspored aktivnosti kojeg ćete se držati), ona je temeljna za stvaranje osjećaja sigurnosti.
- Brižnost – znaci pažnje poput zagrljaja, maženja i poljubaca djetetu pomaže da se osjeća voljeno i vrijedno
- Uključenost – dijete će se osjećati prihvaćeno i „doživljeno“ uključite li se u zajedničke aktivnosti i igru
- Izazov – kako bi pomogli u razvoju samostalnosti i samopouzdanja, postavljate djetetu izazove koje će moći uspješno prevladati.
Temelji privrženosti su postavljeni onda kada roditelj svoju pažnju u potpunosti usmjeri na gradnju osjećaja sigurnosti i osjetljivosti prema potrebama djeteta, a za gradnju iste je potrebno puno razumijevanja. Važno je napomenuti kako sigurna privrženost od vas ne traži da budete savršeni, stoga se ne brinite ako u određenim trenutcima ne znate što vaše dijete želi – bitan je osjećaj koji mu u tom trenutku prenosite.
© Suzana Pavić, mag. psych.
LITERATURA
Ainsworth, M. D.S. (1979). Infant – Mother Attachment. American Psychologist, 34(10), 932 – 937.
Berk, L.E. (2008). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Vasta, R., Haith, M. M., i Miller, S. A. (2004). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
The Theraplay Institue. (2021). Core Concepts. https://theraplay.org/what-is-theraplay/core-concepts/. Pristupljeno 13. veljače 2021.
