90% misli koje imaju OKP pacijenti javljaju se svakoj osobi u populaciji, međutim, hoće li se nametajuće misli razviti u poremećaj, ovisi o tome kako pojedinac vrednuje takve misli.
Opsesivno – kompulzivni poremećaj karakterizira postojanje opsesija i/ili kompulzija, najčešće oboje. Misli, mentalne slike ili radnje koje u osobi izazivaju anksioznost, brigu ili strah, a koje se smatraju neželjenima ili nametnutima nazivamo opsesijama. Kompulzije nastaju kao odgovor na opsesije, a funkcija im je smanjiti spomenute neugodne emocije i učiniti da se osoba osjeća bolje. Međutim, na taj se način tenzija nažalost prekida samo kratkotrajno. Ujedno, to olakšanje potiče ponavljanje takvog ponašanja (Jakić, 2017).
1 od 40 ljudi će se susresti sa OKP-om u nekom trenu svog života, a prevalencija iznosi između 1 i 1,6% na godišnjoj razini. Nametajuće misli su normalni fenomeni. 90% misli koje imaju OKP pacijenti, imaju i ”normalni” ljudi. Međutim, razlika je u evaluaciji tih misli. Osobe s OKP-om precjenjuju: mogućnost da će se negativne stvari zaista dogoditi, štetu koja će nastati kad se ti negativni događaji ostvare, vlastiti stupanj odgovornosti u ostvarivanju tog događaja i posljedice svoje percipirane odgovornosti. To dovodi do osjećaja anksioznosti, nemira i straha (Leahy, Holland i McGinn, 2014).
OKP se može pojaviti u bilo kojem životnom razdoblju. Povezuje se sa stresnim životnim okolnostima (npr. preseljenje, osnivanje obitelji). Podjednako se mogu javiti kod oba spola. Trudnoća i rođenje djeteta se spominju kao poseban rizik nastupa OKP-a. 80% majki i 70% očeva je iskusilo nametajuće misli u tjednima prije rođenja djeteta, a nastavile su se i nakon rođenja.
Razmišljali su kako zaštititi dijete od opasnosti i o tome hoće li:
- sve biti dovoljno čisto
- biti loši kao roditelji
- nauditi djetetu
- dijete imati neke poteškoća ili se razboljeti
- kućni ljubimac ozlijediti dijete
- oni sami ozlijediti dijete predugim noktima ili nožem
- im dijete ispasti iz ruke (Feygin, Swain i Leckman, 2006).
Kad simptomi OKP-a postanu ometajući, možete pokušati pratiti Metodu 4 koraka, koju je predstavio doktor Jeffrey M. Schwarz:
- Preimenovanje
Prepoznati opsesije i kompulzije i osvijestiti spomenuta stanja. Primjerice: ”Ja ne mislim ili osjećam da su moje ruke prljave. Ja imam opsesiju da su moje ruke prljave.”
- Pripisivanje stvarnom uzroku
Ne poistovjećivati sebe sa OKP-om. Na OKP ne treba gledati kao na dio sebe, već kao simptom. Npr: ”To je moj OKP, to nisam ja”.
- Refokusiranje
Zaobići misli i/ili radnje na nekoliko trenutaka i prebaciti pažnju na neku novu aktivnost ili misao. Primjerice: ”Ako se u meni javi nagon da operem ruke, umjesto toga ću se 15 minuta usmjeriti na čitanje/slušanje glazbe i vidjet ću da se ništa strašno neće dogoditi. Bit će neugodno, ali preživjet ću.”
- Revalorizacija
Ponovno se procjenjuje koliko su opsesije ili kompulzije realistične. Primjerice: ”Ovaj OKP je prisutan samo u mojoj glavi i u stvarnom životu nema uporište. Suočavat ću se s tim tako da koristim tehnike koje sam naučio/la” (Jakić, 2017).
Kad se suočimo sa strahovima, osjećamo se nelagodno. To je normalno. Važno je izdržati te neugodne emocije i ne predati se. Tad osjećamo kako se one smanjuju. U teškim trenucima može pomoći usmjerenost na disanje, zamišljanje mjesta koje Vas opušta, bavljenje tjelesnom aktivnošću. Postoje i trenirani terapeuti koji Vam mogu pomoći da postignete svakodnevno bolje funkcioniranje ako sami ne vidite pomaka. Brige su manje kad se s nekim podijele!
© Ivana Vid, mag. psych.
LITERATURA:
Feygin,D.L., Swain, E.J. i Leckman, J.F. (2006). The normalcy of neurosis: Evolutionary origins of obsessive–compulsive disorder and related behaviors. Progress in Neuro-Psychopharmacology & Biological Psychiatry (30), 854–864.
Jakić M. Kognitivno-bihevioralni pristup liječenju opsesivno-kompulzivnog poremećaja kod djece. Socijalna psihijatrija 2017; 45(2): 139-148.
Lealhy, R. L., Holland, S. J. i McGinn L. K. K. (2014). Planovi tretmana i intervencije za depresiju i anksiozne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
