Faza separacijske anskioznosti u prosjeku traje dva tjedna, no to uvelike ovisi o djetetovom temperamentu i načinu na koji roditelji odgovaraju na djetetov strah.
Separacijska anksioznost obuhvaća kako strah od odvajanja od roditelja tako i strah od nepoznatih osoba. Sasvim je normalna i učestala faza kroz koju prolazi većina djece, a može se javiti bilo kada u razdoblju od 6. mjeseca do treće godine. Najčešće se javlja oko 18. mjeseca te nešto rjeđe i u školskoj dobi, a tada je nazivamo strahom od škole. No, intenzitet i vrijeme javljanja separacijske anksioznosti može se uvelike razlikovati od djeteta do djeteta.
Oko 6. mjeseca dijete usvaja nešto što se zove stalnost objekta: to znači da počinje shvaćati kako stvari i osobe postoje izvan njegova vidokruga, odnosno, i onda kada ih ne može vidjeti. Ono počinje shvaćati da su mama i tata „otišli“ kada ih ne vidi te ga to uznemiruje. U tom razvojnom stadiju ono još ne poznaje koncept vremena te ne može predvidjeti kada ćete se vratiti. Štoviše, ne može to čak to ni zamisliti.
Paralelno, dijete uči raspoznavati poznate od nepoznatih osoba te se počinje osjećati nesigurno u prisutnosti nepoznatih ljudi. Sve to dovodi do razvoja separacijske anksioznosti. Faza separacijske anskioznosti u prosjeku traje dva tjedna, no to uvelike ovisi o djetetovom temperamentu i načinu na koji roditelji odgovaraju na djetetov strah. Međutim, kada dijete jednom prođe kroz fazu separacijske anksioznosti, to ne znači da se ona neće ponovo vratiti.
Kako si olakšati?
Faza neće proći izbjegavanjem situacija u kojima se javlja. Djetetu ćete najbolje pomoći ukoliko pomno isplanirate suočavanje s istima. To će također zahtijevati određenu ustrajnost i čvrstinu s Vaše strane, no najbitnije je da se pobrinite se da je dijete prije rastanka naspavano i nahranjeno.
1.) Vježbajte razdvojenost što češće možete, postupno produžavajući periode razdvojenosti. Odlična vježba je i igra skrivača.
2.) Vježbajte male rituale prilikom pozdravljanja (npr. zagrlite ga, pusa i mahnete uz „pa-pa“), važno je jedino da pozdrav bude kratak i sladak, bez puno objašnjavanja.
3.) Održavajte obećanja koja ste dali svojemu mališanu. Ako Vaše dijete još ne razumije koncept vremena, pojasnite mu kada ćete se vratiti na način koji razumije (npr. Vratit ću se po tebe kada se probudiš nakon popodnevnog spavanja).
4.) Poznato okruženje pomoći će djetetu da se brže smiri. Neka dadilja dijete pričuva u Vašem domu ili neka dijete ponese sa sobom nešto poznato (igračku ili dudu).
5.) Neka dijete u vrtić vodi isti roditelj u isto vrijeme, sa istom rutinom svaki dan, a prilikom rastanka ostanite potpuno mirni.
6.) Nemojte pokazivati nesigurnost ili sumnju kako je ne biste prenijeli na dijete. Ukoliko jedan od roditelja lakše podnosi rastanke ili se dijete lakše odvaja od njega, neka ga on u početku vodi u vrtić
7.) Važno je da svog mališana saslušate i uvažite kako se osjeća, nipošto se nemojte ljutiti na njega. Moguće je da će se dijete ljutiti kada se vratiti po njega, iako je dotada bilo dobre volje – tako samo pokazuje da mu se (još uvijek) ne sviđa to što ste ga ostavili.
8.) Faza anksioznosti može biti izuzetno iscrpljujuća. Pričajte o svojim osjećajima sa partnerom, prijateljima i obitelji. Nemojte potiskivati vlastite osjećaje! I zapamtite, ovo je samo faza, proći će!
A što kada separacijska anksioznost preraste u nešto više?
Separacijski anksiozni poremećaj (SAP) je trajni, jak i za stadij razvoja neodgovarajući strah od odvajanja od skrbnika (Ivančević, Rumboldt, Bergovec, Silobrčić, 2000). SAP nije faza, nego ozbiljan emocionalni problem. Najučestaliji je anksiozni poremećaj u djece mlađe od 12 godina te obično počinje u dobi između osme i dvanaeste godine. Procjena prevalencije SAP-a u općoj populaciji je 4,1 % (Shear, Jin, Ruscio, Walters, Kessler, 2018), a učestaliji je kod djevojčica (6,8 %), nego kod dječaka (3,2 %) (sve prema Paradžik, Kordić, Zečević, Šarić i Boričević Maršanić, 2018).
Djeca koja pate od SAPa često su zabrinuta ili u strahu zbog separacije. Najčešći simptomi su briga da će se nešto dogoditi voljenim osobama u njegovoj odsutnosti, stah od nepredvidljivih događaja koji će dovesti do trajne separacije (npr. otmica ili stah da će se izgubiti), izbjegavanje škole, strah od spavanja (bilo zbog straha da bude samo ili zbog noćnih mora) te razni fizički simptomi poput glavobolje, bolova u trbuhu i povraćanja.
Međutim, nekada je teško razlikovati poremećaj od same faze budući da imaju slične simptome. Glavna razlika jest u intenzitetu straha koje dijete osjeća te sprečava li ga to u uobičajenim svakodnevnim aktivnostima. Kod SAPa i sama pomisao na razdvojenost od roditelja može uzrokovati navedene simptome.
Dobra vijest je da se SAP može vrlo uspješno tretirati. Ukoliko primijetite da je Vaše dijete previše zaokupljeno intenzivnim strahovima i krivnjom te više ne uživa u aktivnostima kao prije uz izraženi strah od napuštanja doma, potražite stručnu pomoć.
© Suzana Pavić, mag. psych.
Literatura
Ivančević, Ž., Rumboldt, Z., Bergovec, M. i Silobrčić, V. (2000). MSD – priručnik dijagnostike i terapije. Split: Placwbo
Paradžik, LJ., Kordić, A., Zečević I., Šarić, D. i Boričević Maršanić, V. (2018). „Ne idi, molim te“ – kognitivno-bihevioralni tretman djeteta sa separacijskim anksioznim poremećajem. Socijalna psihijatrija. 46(3), 251-268
