Simbioza je pojam koji vam je vjerojatno poznat iz biologije, gdje označava suživot dva organizma. Međutim, kakve veze simbioza ima sa psihologijom?
Prema teoriji Jacqui Lee Schiff, simbioza nastaje kada se dvije ili više osoba ponašaju kao da su jedna ličnost (Stewart i Joines, 2016). One su toliko povezane da vjeruju kako ne bi mogle preživjeti jedna bez druge. Simbioza može biti zdrava i poželjna, ali i nezdrava, odnosno patološka. Ljudi u svakodnevnim odnosima često nakratko ulaze i izlaze iz simbioze, a neki u njima ostaju i dugotrajno.
Najbolji primjer zdrave simbioze je odnos između majke i novorođenčeta jer ono bez nje zaista ne može preživjeti. Simbioza traje sve dok dijete ne odraste u samostalnu osobu. Međutim, kako dijete postaje sve sposobnije, tako simbioza slabi. Stoga njezin intenzitet nije isti od rođenja do kraja treće godine, od početka četvrte do sedme godine itd. Najvažnije je da simbioza završi i da dođe do odvajanja, kako dijete ne bi zauvijek ostalo ovisno o roditeljima.
Simbioza između dvije osobe koje su sposobne za samostalan život je patološka simbioza. Može se javiti između roditelja i djeteta, između dvoje djece ili između odraslih ljudi. Simbioza između roditelja i djeteta je patološka onda kada dijete neke stvari već može raditi samo, a roditelj ih i dalje radi umjesto njega te tako sputava djetetov normalni razvoj i samostalnost. Obrnuta simbioza je vrsta patološke simbioze u kojoj se majka na socijalnoj razini brine za dijete, ali na psihološkoj i emocionalnoj razini traži od djeteta da se ono brine za nju. Može biti da je majka usamljena, razvedena ili nezadovoljna sobom pa joj dijete služi da ju uveseljava, da s njime dijeli svoje probleme ili uspije u nečemu u čemu ona nije, što nije adekvatna uloga za dijete.
Ponekad se majka adekvatno brine za dijete, ali mu nesvjesno i neverbalno šalje poruku da baš i nije sretna što je ono tu. To je sindrom infantilne majke. Infantilna majka nije spremna roditi dijete i s njime ući u simbiozu pa je tijekom trudnoće u unutarnjem konfliktu. Ona u isto vrijeme želi i ne želi dijete. Kada rodi, može imati konfliktan odnos s djetetom, s njime se natjecati i prema njemu osjećati ljubomoru ili čak i mržnju. Uzroci mogu biti to što nesvjesno doživljava dijete kao smetnju za ostvarenje svojih ciljeva ili kao konkurenciju u odnosu s partnerom. Muškarac je spreman biti otac onda kada je na neko vrijeme spreman odustati od nekih svojih želja. U suprotnom, može imati ambivalentan odnos s djetetom i natjecati se s njim za ljubav supruge. Prema tome, očevi također mogu imati ovaj sindrom.
Neke žene pogrešno poistovjećuju majčinstvo s negacijom sebe u drugim društvenim ulogama i identitetima, odnosno s potpunim žrtvovanjem sebe u korist djeteta. To je sindrom savršene majke. Savršene majke odustaju od svojih važnih želja i ciljeva sve do trenutka djetetovog potpunog odrastanja i osamostaljivanja. One često održavaju patološku simbiozu s djecom. Postoji i sindrom savršenog oca. Takav otac od rođenja postaje preodgovoran i prebrižan otac koji odustaje od svojih želja i pomaže majci u svemu.
Kada izađe iz dugotrajnog simbiotskog odnosa, osoba ima više mogućnosti, fleksibilnija je i može ostvarivati i prekidati kontakte s drugima. Ono što se tada također događa, a najviše ju plaši, je to da su odnosi manje predvidljivi i nema garancije da će se uvijek osjećati ugodno. Međutim, to je u redu! Iako smo se možda u djetinjstvu navikli na simbiozu i tada nam je bila korisna, u odraslom dobu nam može stvarati probleme jer otpisujemo neke svoje sposobnosti, znanja i vještine koje nam služe tome da se brinemo sami o sebi, bez želje za ulaskom u patološku simbiozu.
Što svaki roditelj treba znati?
Savršene“ majke odustaju od svojih važnih želja i ciljeva sve do trenutka djetetovog potpunog odrastanja i osamostaljivanja. Vjeruju da su dobre majke samo ako se žrtvuju za svoje dijete 24 sata na dan, minimalno 18 godina. Rade sve za svoje dijete, a kada pomisle na ostvarenje nekih svojih želja i ciljeva, smatraju se groznim majkama: „Ili sam požrtvovna majka ili sam grozna majka.“ i „Ili živim za sebe ili za svoje dijete.“.
Pogrešivost i nesavršenost urođeni su svakom ljudskom biću. Prihvatimo tu činjenicu i vlastitim primjerom pokažimo svojoj djeci da je u redu griješiti i da je na tom putu važno biti nježan prema sebi, brinuti o sebi i njegovati svoje zdravlje iz dana u dan.
© Matea Jukić, mag. psych.
Literatura
Milivojević, Z. (2004). Simbioza. Materijali za edukaciju u transakcionoj analizi. TA Centar.
Milivojević, Z. (2015). Uloviti ljubav. Mozaik knjiga.
Stewart, I. i Joines, V. (2016). Savremena transakciona analiza. Psihopolis institut.
Žanko, N. (1999). Osnove transakcijske analize. Alinea.
White, T. (2014). Alkohol i droge: Terapija i savetovanje tehnikama transakcione analize. Psihopolis institut.
