Važno je osvijestiti kako je spontani pobačaj itekako opipljiv i stvaran događaj koji duboko utječe na ženu i njezinu obitelj.
Nažalost, postoje bebe koje nisu uspjele doživjeti radost odrastanja, preminuvši još u majčinom trbuhu ili nedugo nakon rođenja. Spontani pobačaj je svaki neželjeni gubitak trudnoće do navršenog 22. tjedna trudnoće (Škrablin-Kučić i Kuvačić, 2001). Prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo samo u 2019. godini bilo je 1412 spontanih pobačaja. Međutim, budući da se vrlo rani pobačaji često zamjenjuju sa zakašnjelom menstruacijom, udio spontanih pobačaja vjerojatno je i viši nego što se registrira (MSD priručnici, 2014).
Iznenadni gubitak trudnoće povezan je s mnoštvom različitih negativnih emocionalnih reakcija, među kojima su najčešći tugovanje, samookrivljavanje, strah i neprihvaćanja gubitka (Abboud i Liamputtong, 2003). Istraživanja su pokazala kako ove reakcije nerijetko prerastu u ozbiljnije poremećaje raspoloženja, poput anksioznosti i depresije (Klock, Chang, Hiley i Hill, 1997), PTSP –a (Bowles i sur., 2006), opsesivno kompulzivnog poremećaja (Neziroglu, Anemone i Yaryura-Tobias, 1992) te paničnog poremećaja (Klein, Skrobala i Garfinkel, 1995), a simptomi mogu biti prisutni i do nekoliko godina (Beutel i sur., 1995).
Nažalost, mnoge žene kroz čitavo iskustvo gubitka trudnoće prolaze same. Društvo najčešće podcjenjuje njegov utjecaj jer je ono za njega „nevidljivo“ te se nerijetko čuju izjave poput: „Uvijek možete pokušati ponovo!“ ili „Barem se dogodilo rano, niste se stigli povezati ni upoznati!“.
Važno je osvijestiti kako je spontani pobačaj itekako opipljiv i stvaran događaj koji duboko utječe na ženu i njezinu obitelj.
A kako ga doživljavaju Hrvatice koje su, nažalost, prošle kroz to iskustvo?
U 2018. godine naša volonterka Suzana Pavić provela je istraživanje za svoj diplomski rad u kojem je sudjelovalo 312 sudionica iz različitih dijelova Hrvatske koje su imale spontani pobačaj. Istraživanje je pokazalo kako su spontani pobačaj doživjele kao izrazito uznemiravajući negativan stresni životni događaj.
Žene su spontani pobačaj procijenile podjednako ili stresnijim u odnosu na doživljaj smrti, oboljenja ili nestanka partnera, člana uže obitelji ili bliske osobe te kaznu zatvorom.
Također, rezultati su pokazali kako je iskustvo spontanog pobačaja značajno povezano sa povećanim razinama psihološke uznemirenosti i većim brojem prisutnih simptoma traumatizacije.
Drugim riječima, spontani pobačaj je vrlo uznemirujući i stresan događaj u život većine žena, a za poneke čak i traumatičan. Unatoč tomu, utješan je podatak da sudionice ne izvještavaju o narušenim razinama zadovoljstva životom.
Važno je i istaknuti kako se pokazalo da zadovoljstvo socijalnom i stručnom podrškom značajno ublažava intenzitet doživljenih teškoća i simptoma.
Međutim, samo 8% sudionica je potražilo pomoć psihologa, savjetovatelja ili psihoterapeuta (sve prema Pavić, 2018).
Ovi rezultati naglašavaju važnost uvažavanja i prepoznavanja spontanog pobačaja kao gubitka od strane bližnjih, ali i ulogu stručne pomoći u oporavku u situacijama otežanog tugovanja.
Mala škola samopomoći:
1.) Prihvati gubitak – to znači da možeš i smiješ biti tužna! Tuga je, poput ljutnje i straha, potpuno normalna reakcija nakon ovako teškog gubitka te je sastavni dio puta u procesu oporavka.
Iako je i samookrivljavanje sasvim uobičajeno nakon spontanog pobačaja, pokušaj se odvratiti od takvih misli. Zapamti, spontani pobačaj najčešće nije rezultat nečega što jesi ili nisi napravila/pomislila/pojela.
2.) Razgovaraj o svom iskustvu – Važno je da svoje osjećaje verbaliziraš i kažeš na glas. Sigurno u svojoj okolini imaš osobu kojoj vjeruješ i kojoj se možeš otvoriti. Objasni joj kako se osjećaš, čega te je strah te na koji način ti može najbolje pomoći.
I nemoj zaboraviti na partnera, razgovarajte međusobno! Muškarci se na drugačiji način nose se s teškim osjećajima. Iako to možda ne pokazuje, i njemu je teško!
3.) Nisi sama – postoji nekoliko grupe podrške, priključi se jednoj. Često možeš čuti korisne savjete i informacije od osoba koje su prošle kroz iskustvo gubitka trudnoće
4.) Sačuvaj sjećanja na bebu – tvoje je dijete bilo živo, iako ga nisi imala priliku uživo upoznati. Stoga ga nemoj niti pokušati zaboraviti. Nadjenite bebi ime, obilježavajte važne datume (npr. termin poroda), sačuvajte slike ultrazvuka te je pokopajte ukoliko ste u mogućnosti. To će vam pomoći da prihvatite gubitak te ga usadite u vlastito životno iskustvo.
5.) Potraži stručnu pomoć – ukoliko se teško nosiš sa situacijom ili ti ona ometa svakodnevnicu, potraži stručnu pomoć!
Ukoliko je netko u tvojoj blizini nedavno prošao kroz spontani pobačaj, evo nekoliko praktičnih smjernica kako im možeš pomoći:
1.) POKUŠAJ RAZUMIJETI – što dijete i njegov gubitak znači za nju/njega? Svatko spontani pobačaj doživljava na drugačiji način i važno je razumjeti kakve ono posljedice može imati za pojedinca.
2.) BUDI (EMOCIONALNO) PRISUTAN/A – pitaj ih kako se osjećaju, iskaži iskrenu zabrinutost te budi osjetljiv/a na promjene u raspoloženjima. Nemoj izbjegavati razgovore o djetetu ili govoriti da ne budu tužni. Budi blag/a i nemoj se ljutiti ako ti se čini da su zapeli u trenutku.
3.) POMOZI – obavi ono što trenutno ne mogu sami – odi u nabavku, donesi im ručak ili ih nazovi. Pokaži im da ti je stalo.
4.) OSNAŽUJ – informiraj se i potiči ih na razgovor o bebi i samom iskustvu. Ali, pažljivo biraj riječi. Nekada je dovoljno samo saslušati i ponuditi im svoje rame za plakanje.
5.) VJERUJ – reci im da vjeruješ u njihovu sposobnost učinkovitog suočavanja i prilagodbe nakon gubitka.
No, ukoliko primijetiš da se osoba ipak jako teško nosi sa gubitkom, potakni je da potraži stručnu pomoć.
© Suzana Pavić, mag. psych.
Literatura
Abboud, L.N. i Liamputtong, P. (2003). Pregnancy Loss. Social Work in Health Care, 36 (3), 37 – 62.
Beutel, M., Willner, H., Deckardt, R., von Rad, M. i Weiner, H. (1995). Similarities and differences in couples’ grief reactions following a miscarriage: results from a longitudinal study. Journal of Psychosomatic Research, 40 (3), 245 – 253.
Bowles, S. V., Bernard, R. S., Epperly, T., Woodward, S., Ginzburg, K., Folen, R., Perez, T., Koopman, C. (2006). Traumatic stress disorders following first-trimester spontaneous abortion: A pilot study of patient characteristics associated with these disorders. The Journal of Family Practice, 55(11), 969-973.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo. (2020). Pobačaji u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2019. godine. https://www.hzjz.hr/periodicne-publikacije/izvjesce-pobacaji-u-zdravstvenim-ustanovama-u-hrvatskoj-u-2019/
Klein, D.F., Skrobala, A.M. i Garfinkel, R.S. (1995). Preliminary look at the effects of pregnancy on the course of panic disorder. Anxiety, 1, 227 – 232.
Klock, S., Chang, G., Hiley, A. i Hill, J. (1997). Psychological Distress Among Women With Recurrent Spontaneous Abortion. Psychosomatics, 38 (5), 503 – 507.
MSD priručnici (2014). Spontani pobačaj. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msdprirucnik/ginekologija/poremecaji-trudnoce/spontani-pobacaj
Neziroglu, F., Anemone, R., i Yaryura-Tobias, J.A. (1992). Onset of obsessivecompulsive disorder in pregnancy. Am. J. Psychiatry, 149(7), 947 – 950.
Pavić, S. (2018). Prazno naručje: spontani pobačaj kao negativan stresni životni događaj. http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/11084/1/spavic2018.pdf
