Svi smo mi barem jednom u životu čuli za nekoga tko je počinio samoubojstvo. Velik broj ljudi isti postupak osuđuje, dok ga neki smatraju kukavičkim činom, zanemarujući podlogu i mnogobrojne potencijalne uzročnike koji su mu pridonijeli.
Svake godine 800 000 ljudi izvrši suicid, pri čemu 20 i više puta ljudi pokuša počiniti suicid. Svakih 40 sekundi jedna osoba počini suicid (Svjetska zdravstvena organizacija, 2019). Prosječna stopa počinjenih suicida u Hrvatskoj bila je 19,26 na 100.000 stanovnika te Hrvatska prema tome spada u zemlje s prosječnom stopom mortaliteta uzrokovanih suicidom (Kozarić-Kovačić, Grubišić-Ilić, Grubišić i Kovačić, 2002). Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2019. godinu (2020), izvršena samoubojstva jedan su od vodećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj. Istraživanja pokazuju kako otprilike 80 % žrtava prethodno “najavi” suicid ili iskaže namjeru te pokazuje znakove suicidalnosti prije samog čina (Kozarić-Kovačić i sur., 2002; Maris, Berman, Silverman, 2000).
Unatoč veličini ovoga javnozdravstvenog problema, svjesnost društva je svakako nedostatna, zbog čega problematika suicida poprima obilježja „tihe epidemije“. Stoga je Svjetska zdravstvena organizacija (Svjetska zdravstvena organizacija, 2019) proglasila „globalnim imperativom“ potrebu redukcije smrti uzrokovane suicidom i time ne samo naglasila veličinu problema nego u središte stavila temu koja je stoljećima bila krajnje tabuizirana i stigmatizirana.
Iz tog razloga svake se godine 10. rujna obilježava Svjetski dan prevencije samoubojstva, inicijativom Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava (International Association for Suicide Prevention – IASP) u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom s ciljem podizanja svjesnosti društva o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava na globalnoj razini.
Svaki gubitak života je tragičan te svaki suicid ima značajne posljedice na okolinu pojedinca. Društvo posebice izbjegava razgovarati o temi suicida majki u poslijeporođajnom razdoblju. Iako je suicid u žena nakon porođaja relativno rijetka pojava, svaki takav suicid ima dugotrajne i mnogobrojne posljedice na obitelj i samo dojenče.
Međutim, pokazalo se kako je učestalost suicida majki u poslijeporođajnom razdoblju je veća kod žena koje su prethodno bolovale od teškoća mentalnog zdravlja, posebice ako nisu zaprimale odgovarajući i pravovremeni tretman istih (Lindahl, Pearson i Colpe, 2005). Iako neka istraživanja ukazuju na smanjenu incidenciju suicida i pokušaja istog tijekom trudnoće i poslijeporođajnom razdoblju u odnosu na druga razdoblja u ženinu životu (Marzuk i sur., 1997, Appleby, 1991; prema Lindahl, Pearson i Colpe, 2005), kada se uzme u obzir učestalost suicida oni objašnjavaju 20% smrti u poslijeporođajnom razdoblju (Fauveau i Blanchett, 1989; prema Lindahl, Pearson i Colpe, 2005). Također se pokazalo kako su same metode suicida u poslijeporođajnom razdoblju nasilnije te uključuju snažniju namjeru (Flint i sur., 2002)
Štoviše, pregled literature upućuje kako je rizik za počinjenje suicida značajno viši kod majki adolescentica te žena koje pate od depresije tijekom perinatalnog razdoblja te se pokazalo kako je suicid drugi vodeći uzrok smrti kod žena koje boluju od depresije u perinatalnom razdoblju (Glissler i sur., 1996; Hogberg i sur., 1994; prema Lindahl, Pearson i Colpe, 2005).
Upravo zbog toga je izrazito važno raditi probir žena s poviješću psihijatrijskih teškoća kao dio rutinske prenatalne njege, u svrhu adekvatne i pravovremene identifikacije žena s povećanim rizikom za počinjenje suicida u postporođajnom razdoblju (Lindahl, Pearson i Colpe, 2005).
Ovdje valja svakako spomenuti i samoozljeđivanje, koje je češće nego pokušaji suicida ili suicid, pri čemu u želje i misli povezane sa samoozljeđivanjem javljaju u 5 do 14% žena u poslijeporođajnom razdoblju (Lindahl, Pearson i Colpe, 2005).
Što nam je činiti?
Danas porastom popularnosti društvenih mreža, sve češće se imaju priliku vidjeti sadržaji koji prikazuju misli pa čak i djela povezana sa samoozljeđivanjem i suicidalnošću. Samim izlaganjem takvim sadržajima raste tolerancija okoline na iste što potencijalno pridonosi tome da smo manje spremni pomoći osobama koje ih objavljuju, smatrajući takve objave uobičajenim te jednim od načina traženja pažnje – što je pogrešno i opasno! Važno je zapamtiti kako SVAKO SAMOOZLJEĐIVANJE, PRIJETNJU ILI POKUŠAJ SUICIDA TREBA SHVATITI OZBILJNO! Stoga, ukoliko vidite da bilo koja osoba iskazuje namjeru samoozljeđujućih ponašanja ili suicidalnosti, pružite osobi pomoć koja joj je potrebna – informirajte njihove bližnje o primjećenom te što hitnije uputite osobu stručnjaku mentalnog zdravlja, kako bi dobila odgovarajuću pomoć i podršku!
Pročitajte činjenice o suicidu povodom Međunarodnog dana prevencije suicida na našoj infografici – naučite nešto novo, podijelite infografiku i ovaj članak s drugima te nam pomognite u osvještavanju društva o ovom globalnom problemu, kao i njegovoj prevenciji!
Ako imate teškoća, znajte da niste same i da je pomoć dostupna! U sklopu Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida gdje se može doći bez najave i uputnice radnim danom između 8 i 20 sati ili nazvati telefon 01 2376 470 od 0 do 24 sata svaki dan. Za krizne slučajeve izvan radnog vremena Klinike i vikendima, posjetite hitnu službu psihijatrijskih bolnica (u Zagrebu: Psihijatrijska bolnica “Sveti Ivan” i Klinika za psihijatriju “Vrapče”).
Svatko zaslužuje voditi kvalitetan, ispunjen i zdrav život, stoga, ako ste u potrebi, obratite se stručnjacima jer pomoć je nadomak ruke! Potražiti pomoć nije znak slabosti!
© Laura Martinić, mag.psych.
Literatura:
Flint, C., Larsen, H., Nielsen, G.L., Olsen, J. i Sorensen, H.T. (2002). Pregnancy outcome after suicide attempt by drug use: A Danish population based study. Acta Obstetricia et Gynecologica Scandinavica, 81(6), 516–522.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo (2020). Izvršena samoubojstva u Hrvatskoj, 2019. Pribavljeno 03.09.2020. s adrese: https://www.hzjz.hr/aktualnosti/izvrsena-samoubojstva-u-hrvatskoj-2019/.
Lindahl, V., Pearson, J. L. i Colpe, L. (2005). Prevalence of suicidality during pregnancy and the postpartum. Archives of Women’s Mental Health, 8(2), 77–87.
Kozarić-Kovačić, D., Grubišić-Ilić, M., Grubišić, F. i Kovačić, Z. (2002). Epidemiological indicators of suicides in the Republic of Croatia. Društvena istraživanja, 11(1), 155-170.
Maris, R.W., Berman, A.L., Silverman, M.M. (2000). Comprehensive textbook of suicidology. New York, London: The Guilford Press.
Svjetska zdravstvena organizacija (2019). Mental health: suicide prevention. Pribavljeno 03.09.2020. s adrese: http://www.who.int/mental_health/suicide-prevention/en/.