U podlozi samo-stigmatizacije stoje kompleksni psihološki procesi koji osim internalizacije postojećih društvenih stavova uključuju identifikaciju s grupom oboljelih te vjerovanje u opravdanost postojeće stigme.
Mnoge osobe nakon što saznaju dijagnozu koja opisuje njihove emocionalne teškoće, identificiraju sebe s postojećom društvenom stigmom o osobama s tom dijagnozom i počnu o sebi razmišljati isključivo na temelju postavljene dijagnoze što onda dodatno ugrožava njihovo mentalno zdravlje. Ovakav misaoni proces označava internalizaciju stigme i naziva se samo-stigmatizacijom, a povezan je sa sniženim samopoštovanjem – vjerovanjem u to koliko vrijedimo kao osoba i samoefikasnošću -vjerovanjem u to da su naše sposobnosti dovoljno dobre za uspješno izvršavanje obaveza (Watson, Corrigan, Larson, Sells, 2007).
Majke koje se za vrijeme trudnoće ili nakon porođaja suočavaju sa simptomima anksioznosti i depresivnosti te zadovoljavaju uvjete za dijagnozu poslijeporođajne depresije često sebi pripisuju krivnju i odgovornost za svoje stanje. Neke majke navode kako se osjećaju nesposobnima jer procjenjuju da ne mogu adekvatno zadovoljiti potrebe svojeg djeteta zbog čega počinju sumnjati u svoje roditeljske sposobnosti. Svoje simptome vide kao znak da nisu dorasle majčinstvu i navode da se osjećaju kao da su iznevjerile očekivanja društva te si stoga pripisuju etiketu „loše majke“ (Edwards i Timmons, 2005).
Ali, etikete su za stvari, ne za ljude! Zapamtite kako dijagnoze ne označavaju Vašu vrijednost već služe stručnjacima da bi bolje opisali vašu kliničku sliku i pružili Vam potrebnu pomoć. Umjesto da na dijagnozu gledate kao oznaku Vaše vrijednosti, pokušajte o njoj razmišljati kao opisu Vašeg trenutnog stanja. Činjenica da teškoće s kojima se suočavate imaju svoje ime može biti olakšavajuća jer znači da postoji još ljudi koji prolaze slična iskustva i još važnije, postoje stručnjaci koji se tim područjem bave i mogu Vam pomoći. Istraživanja pokazuju kako neke majke nakon psihodijagnostičke obrade i saznavanja dijagnoze osjećaju manju krivnju jer shvaćaju kako nisu odgovorne za postojeće tegobe već je riječ o simptomima koji su dio kliničke slike narušenog mentalnog zdravlja u periodu tranzicije u roditeljsku ulogu ( Edwards i Timmons, 2005).
Ono što dodatno otežava suočavanje s tegobama narušenog mentalnog zdravlja jest izostanak uključivanja u tretmane stručne podrške i pomoći. Provedena istraživanja pokazuju kako je upravo samo-stigmatizacija izrazito važan faktor prilikom donošenja odluke o tome da osoba ne potraži potrebnu pomoć. Za osobu koja sebe stigmatizira, traženje pomoći može djelovati kao dodatna prijetnja za vlastito samopoštovanje jer u postojećem sustavu vjerovanja djeluje kao „dokaz vlastite slabosti“ ili „potvrda nemogućnosti da se nosi s postojećom situacijom“ (Vogel, Wade, Haake, 2006).
Stoga je važno na vrijeme prepoznati vlastitu stigmu i raditi na njenom smanjivanju. U podlozi samo-stigmatizacije stoje kompleksni psihološki procesi koji osim internalizacije postojećih društvenih stavova uključuju identifikaciju s grupom oboljelih te vjerovanje u opravdanost postojeće stigme (Corrigan i Watson, 2002). Drugim riječima, kod osoba koje stigmatiziraju same sebe postoji visoko poistovjećivanje vlastitog identiteta s dijagnostičkom skupinom te opravdavanje postojećih oznaka o osobama s tom dijagnozom.
Kako biste smanjili samostigmatizaciju, važno je da razmišljate o sebi i svojim vrijednostima izvan konteksta postojećih psihičkih smetnji. Kako biste to lakše postigli, nastojte izbjegavati fraze poput „ja sam depresivna“ i zamijeniti ih razmišljanjem poput „ja bolujem od depresije“. Na taj način odvajate dijagnozu i simptome od svojeg samopoimanja i mičete sa sebe oznaku „depresivne osobe“. Depresija je dio vašeg života, ali ona je samo dio. Simptomi psihičkih smetnji nisu jedino što vas definira kao osobu. Pokušajte se dosjetiti još nekih pridjeva koji vas opisuju, uloga koje imate u svojem životu, aktivnosti kojima se bavite… vaš je identitet mnogo širi od trenutnih tegoba koje proživljavate. Zapamtite da ste mnogo više od svoje dijagnoze!
Nakon toga pokušajte propitati postojeće stavove koje vežete uz svoju dijagnozu. Koliko su oni realni? Koji dokazi iz vašeg svakodnevnog života podupiru tu tvrdnju? Postoje li primjeri koji su suprotni oznaci koju si pripisujete? Važno je preispitati opravdanost postojećih oznaka te raditi na njihovom redefiniranju. Zapamtite kako naši stavovi nisu činjenice!
© Martina Štrk, mag.psych.
Literatura:
Corrigan, P.W. i Watscon, A.C. (2002). The paradox of Self-stigma and Mental Ilness. Clinical psychology: science and practice, 9(1), 35-53.
Edwards,E. i Simmons, S. (2005). A qualitative study of stigma among women suffering postnatal illness. Journal of Mental Health, 14(5), 471-481.
Vogel, D.L., Wade, N. G. i Haake, S. (2006). Measuring the Self-Stigma Associated With Seeking Psychological Help. Journal of Counseling Psychology, 53(3), 325-337.
Watson, A.C., Corrigan, P.W., Larson, J.E. i Sells, M. (2007). Self-Stigma in People With Mental Illness. Schizophrenia Bulletin, 33(6), 1312-1318.
