Za adekvatan rast i razvoj djeteta potrebni su i majka i otac te je dokazano da su očevi podjednako uspješni u aktivnostima za skrb i brigu o djetetu kao što su hranjenje, povijanje, prepoznavanje djetetovih neverbalnih signala, ali i razlikovanje vrsta plača kod beba te primjereno reagiranje na njega.
Tijekom prošlosti prevladavala je stereotipna slika oca kao fizički i emocionalno odsutnoga roditelja koji je glava obitelji te je njegova uloga bila brinuti se o materijalnoj sigurnosti obitelji. Danas se uloga očeva mijenja iz tradicionalne autoritarne na otvorenu, emocionalno toplu ulogu. Žene se sve češće vraćaju poslu nakon porođaja te se očevi suočavaju s poteškoćama u usklađivanju osobnih i obiteljskih potreba.
Razdoblje trudnoće obilježeno je povezivanjem partnerske i očinske uloge te budući očevi za vrijeme trudnoće imaju određena očekivanja o tome kako očinstvo treba biti, kako njihova ljubav, briga i njega za buduće novorođenče treba izgledati te najviše izražavaju pozitivne emocije kada razmišljaju o očinstvu. Za vrijeme trudnoće mijenja se životna situacija te se može javiti uznemirenost, zabrinutosti oko kontrole i intimnosti u odnosima.
Unatoč cijelom spektru emocija koje budući očevi mogu proživljavati, razdoblje porođaja razdoblje je najintenzivnijih emocija koje se kreću od anksioznosti i bespomoćnosti do ponosa i užitka. Neki od očeva svoju prisutnost na porođaju opisuju kao najvažniji događaj u njihovom životu koji ne bi propustili ni za što na svijetu.
Rođenjem djeteta očevi mijenjaju svoja očekivanja i svoje uloge. Velika većina potvrdila je da su zbog povećane odgovornosti i brige za dijete i partnericu promijenili prethodni životni stil i ulogu te da su se zbog toga osjećali prestrašeno, zabrinuto i razdražljivo. Određeni broj očeva ističe tjelesne simptome i psihološke probleme vezane uz vrijeme nakon rođenja djeteta, kao što su problemi sa spavanjem, nepoznat strah, tuga, samookrivljavanje, razdražljivost, nervoza, anksioznost, strah od izolacije, panika u vezi nebitnih stvari i teškoće u suočavanju sa svakodnevnim aktivnostima.
Za adekvatan rast i razvoj djeteta potrebni su i majka i otac te je dokazano da su očevi podjednako uspješni u aktivnostima za skrb i brigu o djetetu kao što su hranjenje, povijanje, prepoznavanje djetetovih neverbalnih signala, ali i razlikovanje vrsta plača kod beba te primjereno reagiranje na njega. Isto tako, oni su jednako kompetentni roditelji kao i majke te se kao i one prilagođavaju rođenju i odrastanju. Neki od njih smatraju da se mogu povezati sa svojom djecom u aktivnostima kao što su šetnja s djetetom, nošenje djeteta, pjevanje, pričanje priča djetetu te oni prilagođavaju posao i slobodno vrijeme iskorištavaju za druženje s djetetom što pridonosi ugodnim emocijama prilagodbe na očinstvo.
Očevi su skloniji igri s djetetom, koja naglo počinje, ali i naglo završava, više su u igri taktilno aktivniji, više dodiruju dijete, bacaju u vis i nose. U vizualnom kontaktu s bebama prave više oštrih i malih pokreta te nisu umirujući, već prirodno uzbuđuju dijete. Najveću nagradu očevima predstavlja povratna informacija od djeteta u obliku djetetova osmijeha te im se tada povećava slika adekvatnoga roditelja.
Zbog toga je važno osvijestiti očevu ulogu za vrijeme i poslije trudnoće, obratiti pozornost na promjene i poteškoće koje doživljavaju te ih po potrebi educirati putem različitih predavanja, grupnih rasprava, videa, demonstracija vještina i igranja uloga pomoću kojih se želi poboljšati znanje, vještine i predanost očeva u ulozi očinstva te poticati timski rad roditelja.
© Vesna Bošković, Magdalena Brnada i Ana Čolić
