Ljutnja spada u skupinu osnovnih emocija, kao takvu je ne treba potiskivati te je njeno adekvatno izražavanje nužno za oblikovanje odnosa s djetetom te samog djeteta u emotivno i socijalno funkcionalnu osobu.
Svi se ponekad osjećamo ljutima. Ljutnja spada u skupinu osnovnih emocija, a javlja se kada procjenjujemo da se netko neopravdano ponaša na način koji ugrožava neku našu vrijednost.
U odnosima u kojima se ljudi vole normalna je pojava konflikata i izražavanje ljutnje. U odnosu roditelja i djeteta ljutnja ne bi postojala kada bi obje strane u svakom trenutku htjele isto – što je nemoguće. Stoga je ljutnja je prirodan i nužan dio odnosa roditelja i djeteta te ljubav neće prestati ako netko izrazi ljutnju. Izražavanje ljutnje je važno i neophodno za odnos, ali je važan način na koji ju izražavamo. Zato je korisno da kao roditelji razlikujemo adekvatnu i neadekvatnu ljutnju, što možete vidjeti na slici niže u tekstu.
Svrha ljutnje je određivanje vlastitih granica. Kada kao roditelj izrazimo ljutnju na adekvatan način, zapravo određujemo svoje granice u odnosu s djetetom. Indirektno utječemo na dječje izražavanje emocija prema drugima, a direktno utječemo na djetetovu socijalnu i emocionalnu kompetenciju.
Istraživanja pokazuju kako je neadekvatan osjećaj ljutnje u poslijeporođajnom razdoblju povezan s teškoćama mentalnog zdravlja, kao što su depresija ili anksioznost te negativno utječe na roditeljsku percepciju djeteta, percepciju sebe kao roditelja i njihov odnos s djetetom. Posljedično roditelji pokazuju neugodne osjećaje prema roditeljstvu, osjećaju se nesposobnijima od drugih roditelja, naglašavaju djetetove negativne karakteristike te često gube kontrolu (Parfitt i Ayers, 2012).
Neki roditelji, kada dijete ne uvaži njihov zahtjev, svoju ljutnju izražavaju neadekvatno kroz agresivno ponašanje, poput fizičkog nasilja. Roditelji koji neadekvatno izražavaju osjećaj ljutnje češće fizički kažnjavaju dijete te imaju veći rizik za fizičko zlostavljanje djece (Kolko, 1996a). Međutim, ponekad je djeci fizička bol manje neugodna nego što bi bilo ispunjavanje roditeljskih zahtjeva. To je razlog zašto roditelji koji fizički kažnjavaju djecu ništa ne postižu i osjećaju se potpuno bespomoćno. Zato je fizičko kažnjavanje djeteta nedjelotvorno te ugrožava odnos roditelja i djeteta, stvarajući mnogobrojne štetne posljedice za dijete. Ako kao roditelj ljutnju izražavamo kroz agresivno ponašanje, time će dijete vjerojatnije usvojiti tu metodu izražavanja ljutnje (npr. udariti drugo dijete kada mu netko uzme igračku). Također, naglašavamo kako je fizičko kažnjavanje djeteta u Hrvatskoj zakonom zabranjeno.
S druge strane, nekim roditeljima je teško izraziti ljutnju te disciplinirati svoje dijete jer kada djetetu izazovu neugodne osjećaje osjete krivnju ili samoljutnju. Takvi su roditelji često u zabludi da su prihvatljivi samo ugodni osjećaji, a da neugodne treba skrivati ili uopće ne osjećati te da su „dobri roditelji” samo onda kada usrećuju dijete. No zapravo time djetetu rade „više štete nego koristi”. Kada osoba potiskuje i ne izražava ljutnju, javlja se osjećaj manje vrijednosti, pretjerane uslužnosti i zanemarivanja vlastitih želja i potreba, što može biti praćeno kroničnim osjećajem krivnje te okretanjem vlastite agresije prema sebi. Također, ako se roditeljima često javlja ljutnja, to može značiti da imaju premalo vremena za sebe. Iz tog razloga je bitno pobrinuti se za sebe jer time brinete i za dijete.
Za kraj zapamtite – osjećaj ljutnje je prirodan te ga ne treba potiskivati. Njegovo adekvatno izražavanje nužno je za oblikovanje odnosa s djetetom te samog djeteta u emotivno i socijalno funkcionalnu osobu. Ako primjećujete kako imate teškoće s ljutnjom te je učestalo izražavate na neadekvatan način, nemojte se ustručavati potražiti pomoć.
Centar za reproduktivno mentalno zdravlje je tu za Vas! 🙂
© Matea Jukić, mag. psych. i Laura Martinić, mag. psych.
Literatura:
Brajša–Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj – emocionalni i socijalni razvoj. Naklada Slap.
Kolko, D. J. (1996a). Clinical monitoring of treatment course in child physical abuse: psychometric characteristics and treatment comparisons. Child Abuse & Neglect, 20, 23–43. https://doi.org/10.1016/0145-2134(95)00113-1
Mammen, O. K., Pilkonis, P. A. i Kolko, D. J. (2000). Anger and parent-to-child aggression in mood and anxiety disorders. Comprehensive Psychiatry, 41 (6), 461–468. https://doi.org./10.1053/comp.2000.16567
Milivojević, Z. (2016). Emocije: Psihoterapija i razumijevanje emocija. Mozaik knjiga.
Milivojević, Z., Bilban, K., Kokelj, V., Kramberger, M., Steiner, T. i Kožuh, B. (2018). Mala knjiga za velike roditelje: Priručnik za odgoj djece. Mozaik knjiga.
Parfitt, Y. i Ayers, S. (2012). Postnatal mental health and parenting: The importance of parental anger. Infant Mental Health Journal, 33(4), 400-410. https://doi.org/10.1002/imhj.21318
Parfitt, Y. i Ayers, S. (2014). Transition to parenthood and mental health in first-time parents. Infant Mental Health Journal, 35(3), 263-273.https://doi.org/10.1002/imhj.21443
Rohner, R. i Britner, P. (2002). Worldwide mental health correlates of parental acceptance rejection: Review of cross-cultural and intracultural evidence. Cross-Cultural Research, 36, 16-47. https://doi.org/10.1177/106939710203600102
